Početna
Igrači
Rezultati
Rang liste
Tablice
Turniri
Hall of fame
Interviews
LiveScore
Manager
Team cup
Treniranje
Blogovi

Aktualna sezona

1. Liga
1. Saša Kalac 437:235:1210
2. Mario Sermek 436:226:1710
3. Danko Greiner 425:520:338
4. Tomislav Jurčić 424:622:448
5. Tomislav Lukičić 101:810:71
Detalji

Zadnji rezultati

13.11.19. - 3A. Liga - Trnje
Goran Russo6414
Damir Kipčić2612
13.11.19. - 5E. Liga - Chromos
Franjo Sakmardi66
Antonio Šušak01
13.11.19. - 5G. Liga - Oranice
Slaven Bušić66
Stefan Arsić00
13.11.19. - 5H. Liga - Ponikve
Mario Valpotić66
Saša Marković01
12.11.19. - Parovi 1. Liga - Oranice
Kovačić /Lautar66
Brkljačić / Vučković32
12.11.19. - 2B. Liga - Trnje
Neven Horvatić67
Slaven Vuletić26
12.11.19. - 7B. Liga - Top Spin
Filip Medić66
Ivana Bergam11
12.11.19. - 3B. Liga - Ponikve
Luka Marjanović66
Dražen Malbašić13
12.11.19. - 7F. Liga - TK Terra (Veslačka)
Šime Lovrić66
Saša Smrk34
11.11.19. - 6C. Liga - Top Spin
Mate Batinić616
Marko Mlinarić164

INTERVIEW TJEDNA

20.02.2013.




Vjekoslav Paun: "Ajme majko, zagrijava se Goran sa Andyjem Roddickom, meč trećeg kola, a ja u loži s njegovim čačom."


Razgovarao: Vedran Ljubej

Naš današnji sugovornik ne narušava tradiciju pozitivnih i onih malo manje pozitivnih čudaka koje je Rvaskoj podario grad na maloj rijeci Bosut. Satan Panonski javno se hvalio ljubavi prema tatinom falusu, Goran Bare prema svim oblicima samouništavanja, a svaki pošteni Bad Blue Boys potvrdit će da je u Vinkovcima uvijek bilo teško gostovati jer su ih nerijetko znale dočekati leteće sjekire Ultrasa!

Vjekoslav Paun, srećom, izbjegao je opsesije gorenavedenih sugrađana, no svatko tko je imao prilike progovoriti s njime makar dvije riječi, odmah je shvatio da njegovim žilama ne teče krv, nego rakija i – tenis.

Patologija njegove opčinjenosti bijelim sportom uhvatila je tolike razmjere da je svojevremeno sa finala mondenog i svjetski ekskluzivnog zagrebačkog Indoorsa izvještavao – iz svlačionice!! U pauzi između dvaju setova svog GDSI-ligaškog meča…

GDSI: Za početak smo ga morali upitati kako je kao mladić uspio izbjeći sve uobičajene lokalne pošasti i završiti „samo“ kao još jedan pacijent u čekaonici „bijele bolnice“…

Paun: Pa, nije bilo lako. Oko tebe mladići i devojčad s dizajnerskim iglama u venama, već te i starci čudno gledaju (zašto moj još ne šmrče?), a nije me ni prikovao ni obećani brak s jednim čeljadetom na heroinu, a kamoli javne prijetnje Dubravka Matakovića da će me pretvoriti u „Govnara Smrti“. Tamo negdje, iza kultnog kafića Arta, gdje je Goran Bare dobio prvi „šut“, prostrjelo se 15 krasnih zemljanih terena (najboljih u državi), a nije me odbila niti ultra užasna cijena od 3 kune po satu, pa sam eto ipak izabrao bijelu čekaonicu kod izvjesnog čika (stričeka) Steve, koji je prije toga jedno 50 godina odgulio u Lepoglavi, a nikad se nije saznalo zašto. Doduše, svoj sam „šut“ poslije dočekao, a nije falilo niti heroina, kokaina, kerozina... :)

GDSI: Goran nas je veliku većinu uveo u ovu priču, ali nitko iz Lige nije imao priliku odigrati pravi pravcati meč protiv svog idola iz djetinjstva. Molimo prepričajte nam tu zgodu i dočarajte emocije koje su vas preplavljivale u tim trenucima!

Paun: Došo u popularnu „šesticu“, kao neki Žurnalistički Indoors se organizira. Ono sjedi Zec za stolom sa Horvatom i (bivšim kruzerovcom) Mijićem. Došlo još nekolko novinara, a dok su se isti zagrijavali, natera Horvat svog pobočnika da malo špila sa novinarima. Drugi sam ja bio po redu, srećom jer je prvi bio neki deda sa haertea, pa sam ispao Sampras. I tako mi zagrijavamo, prebaci meni na bekhend, i kad je skužio da mogu držat, kaže ti on meni „Paune, pa nisi ti za bacit“.

Kao igramo meč do 3 gema, ja krenuo s 15-0, bila je to najveća (i jedina prenost koju imadoh). Ma šta reći, koljena su mi klecala, jebote kroz glavu su mi prošle razne slike, kao recimo njegovo osvajanje pariškog Bercyja 1993. i kako je samo nanizao četvorku iz Top 10 do naslova (Edberg, Chang, Sampras, Medvedev), pa da ne nabrajam sve izostanke iz škole. Najsmješnije je bilo kad sam počeo servirat, jer i danas pokušavam držati pozu kao on. Držim reket, nasmijem se, mahnem sori, i ajd ispočetka. Ma bolest!

GDSI: Čudnim kanalima novinarskim uspjeli smo dokopati se informacije da ste u jednom trenutku Gorana ostavili u čudu drsko mu lansiravši bekend dijagonalu u nebranjeni dio terena. Jesu li to bili ultimativno katarzični trenuci vašeg karmičkog potencijala, jeste li tada u glavi vrtili rečenicu „E sada mogu mirno umrijeti“?

Paun: Jeste. Povukao ja iz sve snage, on se malo zamislio, gdje mu je draga, gdje su djeca, gdje je parkiro (oće mu ga dignut), i eto osvojio poen winnerom. „Šta je ovo Paune“, provocira on mene, a ja samo dobacim „kamon madarfakar“. Prijateljski stisak ruke na kraju i kaže da moram malo više spinat kad sam na mreži, a da je sve ostalo tako dobro da se čudi kako već nisam osvojio, barem Indian Wells!

GDSI: Koliko puta ste Zeca uživo pratili na Grand slam turnirima u profesionalnom angažmanu?

Paun: Eeee, zekonju sam prvi put uživo gledo 2001. na Wimbledonu, zamisli moj prvi Grand Slam i odmah – najveći! Radio sam tada u Sportskim novostima kao honorarac (perač prozora, kuvač kava) i kao teniski fanatik, šta sam imao 21, rekao Bertičeviću, svom tadašnjem uredniku (i prvoj bradi, ispijaču loza, u Hrvata), da bude od koristi i da on meni sredi akreditaciju kad je već u Wimbledonu. I ja se tamo uputih Ryanairom (malo reklame jer su me tad, prije 12 godina, svi sprdali da ću se vozit sa kokoškama, jer je nemoguće da karta do Londona iz Trsta košta samo 200 kuna), zajedno sa Debelim Gadom i Svjetlanom.

Tad su nam još trebale vize za Veliku Britaniju, a i funta je bila nemoguće jaka, pa sam ja ponio nekoliko ribljih konzervi, što je izazvalo popriličnu količinu sprdačine na moj račun. Naravno, na kraju su oni pojeli sve konzerve. Nego, došli mi tamo, šest sati u redu (što je goli kurac, jer sad se čeka devet), a kad smo došli na red čeka mene Bertičević sa mojom akreditacijom. Zapravo bila je to narukvica. „To ti je dao Srđan (zekonjin čača), idi gledaj meč s njim i nemoj da ga previše pilaš“, kaže on meni.

Malo mi je to bilo čudno, ali dobro. I idem ja gledat meč, hoću ući bilo gdje, ma na najgoru poziciju, ali ne, mene stjuarti odvode negdje dalje. „Mladiću, vi morate na ulaz 22“, viču oni meni, a ja odem tamo, popnem se gore i skoro se srušim u nesvjest. Ta narukvica je bila ulaz u LOŽU! Ajme majko, zagrijava se Goran sa Andyjem Roddickom, meč trećeg kola, a ja u loži s njegovim čačom. Vidim gleda on mene, ne zna ko je ovaj i šta radi s njegovim čačom, a ja bi se usrao u gaće od stida što sjedim tu gdje sjedi samo rodbina od igrača. Ali dobro, počeo meč, ja nešto malo spikao sa Srđanom, a poslije mi javiše da su komentatori DSF-a zabrijali da sam ja Mario Tudor, Goranov trener. Haha, isplatilo se.

Najljepši trenutak dogodio se ipak poslije meča, tolko mi se svidjelo pa nisam htio iz lože, a sljedeći su na centru bili Pete Sampras i Sargis Sargsian. Ja se zabuljio, a mene netko lupka po ramenu. Buduća gospođa Sampras, Bridgite Willson, tražila je da je pustim na mjesto do mene. Pustim je, sjedimo neko vrijeme, a vidim i Pete bulji u mene, a eto, sad znaš zašto je ispao te godine tamo od nekog klinca Federera!

GDSI: U novinarske vode ušli ste kao golobrad mladić (na zlom glasu među pripadnicama ljepšeg spola) pa ne čudi toliko iskustvo na putovanjima. Je li novinarstvo bilo vaš prvi izbor ili ste, kao mnogi u GDSI, u mladosti primarno ipak sanjarili o karijeri profesionalnog ATP-evca?

Paun: Eee, u novinarstvo sam ušao sa 13 godina vodeći emisiju na Radio Nuli koja se zvala „Zamagljeno Staklo“. Ta emisija bila je i ostala nešto najgore što je ikad u povijesti odzvanjalo radijskim eterom, pa ako „marsovci“ i slični ikad uhvate taj signal, sigurno će zaobići Zemlju u širokom luku. Na žalost ostao sam uporan, terorizirao sam po Radio Vinkovcima, Radio Vukovaru (koji je tad bio u izbjeglištvu), a poslije i po Radio Studentu, Sportskim novostima i sad u 24časa. A o karijeri ATP-evca sam maštao tako do 14 godine dok sam samo buljio u gore-spomenutog i dok sam sa starim željeznim ruskim reketima (cca 10 kg) mlatarao po parkiralištu. Onda sam nazvao TK Vinkovce, izmislio da sam u izbjeglištvu u Zagorju trenirao tenis, pa su me pozvali na testiranje. Promašio sam jedno pet loptica i tad sam skužio da ništa od player's partyja u Miamiju.

GDSI: Koji su vas novinarski uzori oblikovali u vašem izričaju? Je li među njima i legendarni Neven Bertičević i je li to razlog zbog kojeg ste mu, priča se po svlačionicama, svojevremeno umjesto omiljene loze podvalili – običnu vodu? Ili ste to učinili iz čiste zlobe?

Paun: Rezuckao sam sve tekstove Nevena Bertičevića, bijaše i više od uzora. Kad sam 1999. sa osamnaest ušao u redakciju SN-a skoro sam se srušio i počeo sam vikati svom današnjem kumu (jebote, eno Bertičevića), a on nije ni znao ko je on. Surađivali smo sedam godina u SN-u, a vrhunac je bio kad sam mu s kolegom Šalinovićem, u Umagu, izveo spačku o kojoj se i danas priča.

Držao je lozu u boci od fante, mi nabavili ključ, sakrili pravu lozu, ošli u Konzum kupili bocu od fante i unutra nalili običnu vodu. Bila je to sezona kad je Đoković igrao finale, pa je bilo dosta srpskih novinara, a jedan od njih dođe do stola gdje sjedi Bertičević:

- Nevene, ne daju mi niti da jedem, niti da pijem!
„E zato ćeš sad da piješ“, kaže Neven i ode po bocu.

Nalije on Srbinu i sebi i obojica počnu „derat“. Nevenu je svejedno, već je bio pijan ko majka, a Srbinu baš ništa nije bilo jasno:
- Pa jebote, ovo je voda!

Neven se počeo tako glasno smijat, da je skoro šator razvalio:
- Điđi, dođi vamo, on misli da je ovo voda.

Poslije kad je skužio kolko je sati, čuo se gromoglasan uzvik:
- Pauneeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!

GDSI: Namjerno uvodimo zlobu u razgovor. Naime, nakon udesa kojega ste nedavno priuštili nedužnom drugu Lijoviću, oblak sumnje iznad sadističke crte vašeg igračkog stila gotovo pa da je u potpunosti nestao! Gospodine Paun, do nas su iz provjerenih informacija stigle informacije da su djelatnici Hitne pomoći zbog težine ozljeda unesrećenog Danijela u pomoć morali pozvati kolege iz lokalne policijske postaje, ozbiljno sumnjajući da je spomenuti mladić bio žrtvom obiteljskog nasilja!
Pojasnite čitateljstvu zašto je Lijo ostao bez nekoliko rebara, ručnog zgloba i zašto toliko često želite „upecati“ protivnika u zaštitnu mrežu pored terena?

Paun: Jednostavno sam bio zreo da nekog razvalim tog dana, jebga, Lijo je naletio. I to baš drug koji me je doveo u ovo cijenjeno društvo! A ne znam, bilo je 2-1, ja povukao bekhend paralelu koja je išla u 90, a Lija je odlučio da mi se ne piše winner. Zaletio se, „upecao“ u mrežu i zastenjao. Podigao sam ga, uzeo neki selojtep, zavezao sam ga cijelog (krv je šikljala) i natjerao da proba igrati. Nije išlo. Sutradan mi je javio da sam mu počupao zglob i rebro. Nekako sumnjam da se on sam dokrajčio kad je došao kući ne bi li od osiguranja iskamčio 100.000 eura. Navodno kupio penthaus!

GDSI: Naravno, ne želite priznati da u spomenutim djelima nalazite izvor žestokog seksualnog uzbuđenja! Nije niti potrebno, vaše naslađivanje nakon udijeljenih bolnih poraza (posebno autoru ovog razgovora) opće je poznata stvar u teniskim krugovima!
Što je prava šteta, jer karijeru ste započeli kao pitom i benevolentan mladić. GDSI ste otvorili sa sedam pobjeda, djelovali ste nezaustavljivo, a onda vam se na putu ukazao On - Lee-Yan!
U daljnjim godinama, igrači poput Lijovića često su vam stvarali probleme, sve do trenutka kada vaše razigrano tenisko srce nije naučilo lekciju. I upoznalo se sa literarnim opusom Brada Gilberta. Ispričajte nam malo više o tome…

Paun: Nisam od onih čije su majke šparale na čarapama, pa na sinove i kćeri utrošili miljone plaćajući terene, trenere, fizije (nikad nisam uzeo niti jedan sat od nekog trenera i niti ne mislim). Ali sam svejedno zabrijo da moram igrati agresivno, winneri i ništa osim winnera. Naravno, naučio sam da igru moram mijenjati, malo koristiti čuvenu Gilbertovu taktiku „Winning Ugly“ (nešto što je u prvoj fazi vama koristilo protiv mene, a bome danas meni protiv vas), jer drukčije ne ide.

Uglavnom, citirat ću druga Zrnu, danas je to bosanski lonac, sve i svašta. I nekako sam najzadovoljniji s tim. A što se seksualnog uzbuđenja tiče, istina, Lijović i vi u mrežastoj kombinaciji uistinu djelujete neodoljivo!

GDSI: S godinama ste prošli kroz sito i rešeto klackalice emocija koju nudi GDSI. Ostvarili ste vrijedne pobjede, neke su bile potpuno neočekivane (Lukičić), a neke protivne prirodnom ustrojstvu univerzuma (Ljubej, Ljubej, Ljubej, Ljubej). U slučaju da skinete skalp nekome od Velike Trojke, jeste li spremni ošišati se ili barem obrijati 50% dlaka sa tijela?

Paun: To se nikad neće dogoditi, tako da nema potrebe! Volio bih da imam onaj stav kao drug Jurčić koji dođe protiv Bude „jebat ću ti majku“ i stvarno ga pobijedi. Ali zato sam na pobjede protiv Vas maksimalno nabrijan (još uvijek vodite, mislim da je 22-17), jedva čekam jubilarni 40. meč! Dosta pobjeda ste izvukli tako što ste kad bi gubili set i break lomili rekete, vikali „predajem se, neću više igrati“. Dobro, bilo je to u fazi kad ste bili duplo lošiji, danas su takve situacije rijetke, svega par puta godišnje.

GDSI: Koji vam se poraz posebno usjekao u pamćenje i zašto?

Paun: Najviše me je raspizdio nedavni poraz od druga Muhe. Kao, ja favorit svoje skupine, velika prilika za drugu ligu, pa tu je još i onaj Manager, jednostavno pritisak me požderao. Unaprijed sam upisao bodove, čak sam noć prije zafeštao, pa išao na posao, pa na meč došao tako da sam nosem proparao balon. U tom meču, kao u niti jednom prije, apsolutno me ništa nije išlo. Ništa. I pljuska je bila zaslužena! Poraze protiv Vas ne bih trpao u tu kategoriju, jer ako me netko rasturi kao što vi znate, onda mogu samo stisnut ruku.

GDSI: Vaša evolucija kao tenisača čini se da ide u smjeru protivnom od većine – nedavno ste naime došli do zaključka da najviše koristi izvlačite iz tempa jednog teniskog meča u dva tjedna. Možete li GDSI ovisnicima pokušati razjasniti ovu, naizgled, suludu tezu…

Paun: Napad ludila, ništa više. Nisam od onih koji igraju svaka tri dana, pa je meni jednom tjedno – mila majka. A kad sam došao iz otadžbine drugarice Dače, nisam igrao dva tjedna, pa sam bio gladan tenisa, a i sve je sjajno funkcioniralo protiv druga Lažnjaka. No, igrati svaka dva tjedna, ipak malo previše, čak i za mene.

GDSI: Koja je vaša teniska filozofija? Postoji li određeni stil igre kojeg biste voljeli biti u stanju uspješno upražnjavati na teniskom terenu?

Paun: Eee, volio bih ja igrati kao Agassi, ali ne ide. Čvrsta igra s osnovne, uz nekoliko iznenađenja, podmuklica, to mi se čini kao idelna formula kojoj težim. Uz naglasak – kojoj težim!

GDSI: Tko vas se od aktivnih profesionalnih tenisača (ili tenisačica) trenutno najviše dojmi i zbog čega?

Paun: Agassija sam najviše volio zbog fenomenalne igra s osnovne linije, kad bih mogao nekog kopirati, uzeo bih sve od njega, pa makar i servu! Danas me najviše impresionira Novak Đoković. Nije da ga volim (iako bih trebao jer mu je majka od Vinkovaca), ali taj mali ima glavu kao niko prije.

GDSI: Jeste li pobornik teze da se isključivo predanim radom mogu dosegnuti vrhunci u ovome sportu ili smatrate da je talent prilično ograničavajući čimbenik u razvojnom putu svakog kandidata? Kako biste u tu priču uklopili Ivana Ljubičića i njegov životni put?

Paun: Ivan je, kako se pričalo po Kvarneru, prvo imao sjajan forhend, pa je načio igrati sjajan bekhend, pa je kao zaboravio forhend. I onda ga učio iznova (išao ispravljat) mislim 2001., 2002. kad je već bio debelo na Touru. Ljubo je svoj prvi milijun koji je zaradio uložio u trenere, fizije, stalno je radio, radio, radio.

I zato nije podnosio tipa kao što je Roko Karanušić kojeg je sam teniski bog kreirao. Savršena ruka, noge, ali luda glava. Pa jednom je Ljubo pričao kad su išli u Buenos Aires, mislim 2003., da je Roko na treningu pomeo Ančića jedno 6-2, 6-2, pa i njega 6-2, 6-2. Ljubo ga je mrzio jer zna koliko se napatio dok je stvari sve posložio, a ovom je sve bilo bogom dano. I sve je to, iz njegove perspektive, upropastio. Druga je stvar što se Roko s tim zadovoljio.
Ljubo je primjer da se radom sve može i on treba svima biti uzor. A Roko će vas zato savjetovati gdje su najjeftinije kurve...

A kad smo kod Roka, moram još samo ispričati kolko je taj lik lud. Bili smo u Los Angelesu 2005. godine, jelte kad smo maznuli Amere 3-2 u Davis Cupu. I moj frend i ja ćemo kao skoknut na Lakerse koji su u petak igrali protiv Dallasa i meni zvoni mobitel. Pogledam ko je, ono Roko. Kaže da bi se mogli naći oko 1 ujutro negdje u centru pa ćemo brijat po gradu.

„Šta ti nisi u karanteni, šta ti Pilić nije zabranio izlazak nakon 10 sati?“, pitam ja.

„Ma koga jebe, idem lokat“ – kaže Roko.
Roko je car, ali Ljubo je genijalac...

GDSI: Kako je Ljubo utjecao na vaš pogled prema tenisu?

Paun: Baš sam sad na Zagreb Indoorsu radio intervu s njim i tražio da mi nabroji pet mečeva, pet svojih najvećih pobjeda na Touru. I on tu ugura nekakvu pobjedu protiv Južnjija u 2. kolu Pekinga 2011. godine!!!?? Ja ga gledam, rekao, zašto je ta pobjeda velika? A on kaže da je tad izašao na teren sav posran, da ništa nije osjećao, reket, noge, glavu, da je samo trčao. I da dan danas ne vjeruje kako je dobio taj meč. Nikad nisam bio, poput druga Jurčića, tako borben, ali ova izjava mi se duboko usadila tako da ste sad svi najebali :)

GDSI: Koji je vaš omiljeni udarac, na kojim poljima igre biste htjeli posebno napredovati i biste li se pritom ponukali za masama i uzeli usluge nekog od trenerskih stručnjaka naše lige?

Paun: Najviše volim zabit bekhend paralelu, ali ne ide mi to baš kao „faraonu“. Volim kad zabijem as iz drugog, ali i to je malo žešči SF. Forhend mi je najdraži, toga se držim. Trener? Fala, ali ne hvala. Treba igrat mečeve. Jer to je ono što me zanima. E sad, kad bih dobio na lotu, sigurno ne bih morao ići radit, pa bih imao hrpu vremena...
Ma ne! Svirao sam gitaru po pet sati dnevno sati šest godina i znam kako je kad nešto zamrziš, a to se događa kad se zaletiš u treninzima. Zato – nikad!

GDSI: Izvolite sastaviti idealnog igrača GDSI lige!

Paun:
FORHEND - Buda
BEKEND - Ljubej
SERVIS - Buda
IGRA NA MREŽI - Beler
KRETANJE - Jurčić
ANTICIPACIJA – Greiner
MENTALNA ČVRSTINA – Jurčić, Greiner
TAKTIKA – Greiner
KREATIVNOST - Zrno

GDSI: Jedan ste od rijetkih pripadnika lige koji nema potrebu za čestim mijenjanjem žice na reketu. Štoviše, zvučat će nevjerojatno, ali svoj posljednji špan niste promijenili koliko ono, tri godine ako se ne varamo? Možete li nam otkriti tajnu dugotrajnosti zbog koje bi mnogi profesionalci ubili (a bogami i proizvođači teniske opreme).

Paun: Istina, pretjerao sam. Ali sljedeći ću promjeniti sigurno za tek godinu dana. Nisam ovisan (poput Vas) o svim tim aspektima, eto, nedavno sam tek otkrio (iako imam taj reket pet godina) da igram s ručkom 5 (kao Karlović). Dobio sam taj reket na poklon, igram s njim, a žicu mijenjam kad pukne.

GDSI: Kada ste već otvorili dušu, otkrijte nam i kako dosada još niste uspjeli nauditi fizičkom integritetu svojeg reketa unatoč brojim bliskim susretima s obližnjim trnjanskim banderama?
Voljeli bismo da nas podučite toj ultimativno ekonomičnoj tehnici bacanja reketa!

Paun: Jednom je opasno visio. Zafitiljio sam ga u banderu, ali se na zemlju spustio samo ogreban. Dosta puta je letio (najdraži mi je primjer kad sam gađao mrežu, a nekim čudom je poletio prema mojoj dragoj, ona se sagnula, reket pogodio onu slavinu sa šmrkom, pa se upalio šmrk, šmrk se digo i počeo letjeti terenom i napao mi ženu, ajme tako vlažna nikad nije bila :), ali nikad si ne bih rezao nogu reketom, kao jednom vi nakon što se skupili šačicu gemova.

GDSI: Je li industrija reketa i žica doista moćna poput farmaceutske ili je uspostavljanje sklada između ruke i njena karbonskog (i inog) produžetka zaista toliko bitna? Što biste poručili onima koji tvrde da je važno imati dobar „alat“, a ne „tehniku“?

Paun: Goran nam je, na onom Žurnalističkom turniru, ispričao da je nedavno u Zürichu opalio as s oko 232 km sat. Dakle deda od 40 godina rastura tako reket, a prije mu je maksimum bio 201. Istina, sve to pomaže, ali ajde brate, smarate više s tim karbonskim skladom! :)
Za rekreativca to baš i nije bitno. Nego, kad će ono pitanje - koji reket koristite, koliko je težak, a koliko težak u udarcu (swingweight), gdje mu je balans, koju žicu koristite, na koju kilažu je španate?

GDSI: Moramo vas razočarati, s takvim stavovima nećete daleko dogurati u karijeri službenog španera GDSI lige ili nekog Grand slam turnira. Dakle, jednom kada okačite novinarske kopačke o klin, morat ćete sreću potražiti u nekim drugim sferama. S obzirom da mnogi hvale vaše organizacijske sposobnosti na debitantskom Players' Partyu, jeste li razmišljali o karijeri event planera?

Paun: Karijera event planera čini se ide u pravom smjeru, primio sam na desetke pozive, od Monte Carla do Melbournea, ali faraonova gratis članarima zakovala me u ovoj zajednici. Ovaj brod ljepote – ne napuštam!

GDSI: Kao čovjek koji je do Isusovih godina uspio proputovati pola svijeta, možda biste se dobro snašli u ulozi turističkog vodiča. Ispričajte nam neke od najzanimljivijih dogodovština s putovanja, čujemo da je na brodu u Antarktičkom krugu bilo vrlo veselo :)

Paun: Za putovanjima sam se zapalio sa trinaest godina, gledajući tenis (Melbourne, New York...) i zato sam (proračunato) ušao u novinarstvo ne bih li obišao sva ta mjesta. I do 28. godine bome sam obišao sva četiri Grand Slam turnira, a da kurchenje dignem stepenicu više, do 30. sam već proputovao svih sedam kontinenata. Svi me pitaju zašto Antarktika, a isto sam i ja pitao (u doslovno naglavačke poziciji) svoju tadašnju djevojku (sada gospođu ptičurinu) dok smo te 2008. u malenom čileanskom istraživačkom brodiću Antartik Dream, prolazili kroz Drake Passage.

Moram priznati da su (tamo gdje se spajaju Atlanski i Tihi ocean, gdje je groblje brodova) valovi od 12 metara i brzina vjetra od nekih 60 čvorova sjajno iskustvo, a još kad se sjetim da je takvo blaženo stanje trajalo 48 sati u jednom pravcu, ma poslastica. Kapetan broda je dva dana ležao u svojoj kabini, vođa ekspedicije je bio mrtav, jedino su babe iz Londona redovito išle na svoj čaj u 5, iako je pola konobara rigalo u isto vrijeme.

Ali moram priznati da ću do kraja života pamtiti jedan osebujan prizor, kad smo se već približili Antarktici, uočili smo jednu golemu santu leda koja je plovila prema oceanu, a na njoj je bilo na tisuće pingvina. Zajebano je bilo spavat na Antartici, jer je 6 mjeseci dan, pa smo morali glumit da je noć, a to baš nije lako. Uglavnom, lijepo je bilo, ali više nikad. Ali svakako preporučujem, imaš dojam da si sletio na drugi planet.

Najveće profesionalno putovanje bilo je izvještavanje s US Opena iz New Yorka tri godine u nizu, od 2004. do 2006. godine. I da zaključim – da moja majka zna kolko sam para „spizdio“ na putovanja, vjerojatno bi ju šlog strefio. Ali da zna da sam isto toliko potrošio na regale, kutne garniture, frižidere, onda bi joj srce bilo na mjestu. U Hrvata ispadaš lud ako dižeš kredit za Antarktiku, ali ako je za auto to je čist OK...

GDSI: Upamtio sam davnu izjavu Gorana Ivaniševića nakon posjete letonskom glavnom gradu. Pohvalio se tada da nikada ranije nije vidio toliko lijepih djevojaka na jednom mjestu kao što ih je tada vidio u Rigi. S obzirom da ste vrlo nedavno imali priliku prošetati ulicama toga grada, možete li potvrditi Goranove riječi, jesu li zaista sve Letonke lijepe poput naše Dace Ulste?

Paun: Budući da mi je žena lektorirala odgovore, napisat ću samo da je Goran itekako u pravu. A zbog ovako javnog prozivanja naše najpoznatije Latvijke, ne bih se čudio da Vam gospodin suprug pokuca na vrata s nekakvim maljem u pozadini.

GDSI: S obzirom da ste prije koju godinu i vi uplovili u bračnu luku i poput brojnih velikana ovog sporta (Ljubičić, Federer, Ljubej) gotovo odmah osjetili pozitivne efekte na vlastitom tenisu, jednom ako odlučite proširiti obitelj i skrasiti se od stresnog posla, gdje biste ste voljeli položiti gnijezdo, u kojem biste kutku zemaljske kugle pronašli svoj duševni i osjetilni raj?

Paun: Ako ne u Tompojevcima ili u Špičkovini, onda sigurno u tajlandskom Phuketu!

GDSI: Za kraj smo ostavili krucijalno pitanje: zašto vam toliko često ispada sapun pod tušem?

Paun: Sve čekam da ga Vi podignete! :)

Vjekoslav Paun

Ime i prezime
Vjekoslav Paun
Godište
1979.
U ligi od
19.07.2009.
Kvart
Malešnica
Igra
Desnom rukom
Omiljeni udarac
Bekend paralela

Prošli razgovori

20.02.2016. - Mario Milas

15.08.2015. - Ivan Labaš

22.02.2015. - Nenad Jakšić

21.01.2015. - Ivan Soldo

06.02.2014. - Vedran Mucić

11.01.2014. - Tomislav Đerek

18.11.2013. - Mateo Papić

06.06.2013. - Kris Lazar

13.03.2013. - Dražen Zrno

28.02.2013. - Franko Matešić

20.02.2013. - Vjekoslav Paun

13.02.2013. - Saša Kalac

06.02.2013. - Vedran Ljubej

01.02.2013. - Tomislav Lukičić

24.01.2013. - Viktor Obrol

16.01.2013. - Tomislav Jurčić

08.01.2013. - Kenan Mačkić

02.01.2013. - Đino Kralj

25.12.2012. - Mario Sermek

19.12.2012. - Danko Greiner