Početna
Igrači
Rezultati
Rang liste
Tablice
Turniri
Hall of fame
Interviews
LiveScore
Manager
Team cup
Treniranje
Blogovi

Aktualna sezona

1. Liga
1. Nenad Jakšić 436:233:2410
2. Vladimir Vučković 436:227:2110
3. Goran Kovačić 424:436:388
4. Tomislav Brkljačić 424:425:318
5. Ivan Leskovar 100:85:121
Detalji

Zadnji rezultati

13.11.19. - 3A. Liga - Trnje
Goran Russo6414
Damir Kipčić2612
13.11.19. - 5E. Liga - Chromos
Franjo Sakmardi66
Antonio Šušak01
13.11.19. - 5G. Liga - Oranice
Slaven Bušić66
Stefan Arsić00
13.11.19. - 5H. Liga - Ponikve
Mario Valpotić66
Saša Marković01
12.11.19. - Parovi 1. Liga - Oranice
Kovačić /Lautar66
Brkljačić / Vučković32
12.11.19. - 2B. Liga - Trnje
Neven Horvatić67
Slaven Vuletić26
12.11.19. - 7B. Liga - Top Spin
Filip Medić66
Ivana Bergam11
12.11.19. - 3B. Liga - Ponikve
Luka Marjanović66
Dražen Malbašić13
12.11.19. - 7F. Liga - TK Terra (Veslačka)
Šime Lovrić66
Saša Smrk34
11.11.19. - 6C. Liga - Top Spin
Mate Batinić616
Marko Mlinarić164

INTERVIEW MJESECA

20.02.2016.




Mario Milas: "Definitivno, da se ne bavim trenutnim poslom, bio bih trener. Uživam u podučavanju drugih, dijeljenjem znanja, razmišljanja, taktika, vještina, pogotovo s mlađim uzrastima i djecom koja su, ako ih se izbrusi, poput spužve."


Razgovarao: Kris Lazar

Igrač koji je letvicu postavio prilično visoko u GDSI ligi. Ni prije njega, a vjerojatno ni dugo poslije njega neće biti igrača koji je imao toliko uspjeha na terenu... Ne morate pogađati... znate o komu je riječ... Kažu da djela govore više od riječi... upoznali ste ga na djelu... sada pročitajte i nekoliko njegovih riječi...

GDSI: Mario, prošle su nepune dvije godine, iako se ponekad čini da si s nama oduvijek. Jedan od rijetkih koji je odigrao sve što se moglo, igrao si u svim konkurencijama, sve turnire. Kako ti gledaš na proteklo razdoblje od skoro dvije godine?

Mario: Da, kada se osvrnem unatrag zaista sve, dvije godine singla bez ijednog mjeseca pauze, samo početni mjesec u drugoj ligi, sve ostalo u prvoj s najboljim igračima koje ova liga nudi (i koji su iz mjeseca u mjesec bili sve žedniji moje krvi), parovi, turniri, Team cup, piva, roštilji. Iako je rekreativna liga, za ovako nešto potrebno je puno odricanja, bilo je puno trenutaka kada je trpio privatni život, supruga (ovim putem se ispričavam i zahvaljujem na razumijevanju jer niti jedan jedini put nisam dobio prigovor radi tenisa). Kada bih morao ukratko reći, ako izuzmemo poslovni život, GDSI je nešto najljepše što mi se dogodilo u Zagrebu.

GDSI: Neki su igrači prije bili neprikosnoveni, nepobjedivi, nedodirljivi... sve se to promijenilo dolaskom novih, mlađih i naravno boljih; kad su ih takvi počeli mlatiti, ponašanje na terenu i izvan njega drastično se promijenilo... od divljanja po terenu, psovanja i bacanja stvari do verbalnog prozivanja. Iako sada više nikad nećemo doznati, misliš li da bi i Mario Milas postao takav na smjeni generacija?

Mario: U pravu si s ovim što navodiš, sirove ljudske strasti i nemogućnost suživota s povremenim porazima, jedino što nisu tu ključni 'novi' i 'mlađi', to je samo farsa, sve takve smeta samo ovo 'bolji'. Vjerujem kako ne bih postao takav, nisam takva osoba, a i za mene ne postoji smjena generacija. Uvijek ću biti mlađi od većine jer u meni živi dijete s vječnim osmijehom i u trenutku kada umre to dijete, umro sam i ja, ili ako hoćeš, smijenjen sam. Osim toga, mislim da sam to i dokazao, najmotiviraniji periodi u GDSI-u su mi bili upravo kada se tako što trebalo dogoditi, kada su svi govorili da je Bubua Buhtlu Antonića nemoguće pobijediti i ovo ljeto kada se govorilo da više ne mogu pobijediti Valposa the Coffee mana.

GDSI: Uspjeha na terenu bilo je i previše, za kolekciju treba malo veći stakleni ormarić (btw. imam pravi za tebe, dobiješ s popustom :-)). Da ja ne nabrajam, izdvoji ti uspjehe i trenutke koji su ti najdraži.

Mario: Možemo se dogovoriti, dapače ili dakokoš, preseksi su mi ti vaši nazivi tipa Besta, Ivar, Drormar i sl. Najdraži uspjeh je kada sam nakon turnira na Mladosti uspio napokon pojesti više od Kalca, a najdraži trenutak kada je Valpos na Sopotu bacio reket, sa strane bliže cesti, izvan terena na skroz drugu stranu i porušio ljudima iz kafića piće sa stola. Nakon toga slijedi osvajanje Team cupa i prve pobjede nad najjačim igračima.

GDSI: Paralelno s GDSI-om igrao si i treću HTS ligu. Kakvi su tamo doživljaji bili. Je li bilo opušteno ili je to bilo odrađivanje posla? Još neki članovi iz lige su ti se pridružili. Kako je prošla “naša” ekipa u tim natjecanjima?

Mario: Bio je gušt, dobra atmosfera, imao sam priliku igrati s objektivno boljim igračima od sebe, nije bilo odrađivanje posla. Prošli smo kao mlada prve bračne večeri, opustili stomak i zaspali. Doigravanje za drugu ligu je bila zadnja stanica, ali sam ostao razočaran stavom ponajboljih pojedinaca. I još me više boli što sam zadnji meč izgubio od sina Damira Kajina.

GDSI: Neprikosnoveni si broj jedan naše lige. Uvođenjem bodovanja, rang liste i mastersa (race) liga je dobila određenu kompetitivnost, što bi svakako trebalo biti pozitivno. Nažalost, s druge strane previše je igrača koji briju na bodove, poredak na rang listi, itd. Moto glavno da se igra i rekreativni nivo ponekad postaju glavno da pobijedim i da sam bolji na renkingu.

Mario: Bodovanje, rang liste, player's corner, meni je to zakon i daje posebnu čar ligi (platio mi je Đino BigMac Menu + McBacon + dva cheesa + McFlurry Kit Kat). Opet je problem u ljudima, kada dopustite da vam takve stvari preuzmu prioritet nad uživanjem u svakom meču kojeg trebate odigrati i druženju nakon istoga, napustili ste i osnovnu ideju GDSI-a i rekli zbogom pameti. Ali, što ste tražili, to ste i dobili . To je isto kao da svinji baciš masnu krpu i očekuješ da ju ne podere.

GDSI: Rekao si mi kako nikako nisi mogao preboljeti prvo izdanje GDSI Team Cupa, kada je naša ekipa igrala finale, iako si ti bio neporažen te godine. Ove si godine uspio osvojiti timski kup, iako si zadnji meč protiv Valposa ipak izgubio.

Mario: Moraš ti s tim, srkanje masti na slamku, da, ne mogu još uvijek preboljeti, sanjam kako gušim Markovića u lavabou, pa šta!! Zato sam ove godine osvojio, u inat Labašu i Jakšiću. Jesam li osobno neporažen ili ne, nebitno je, radi se o timskom natjecanju u kojem sam ja samo jedan potencijalni bod, sve ostalo su zasluge ekipe (respect dečkima i curi).

GDSI: Kad smo već kod kupa, kako ti se čini dodatno natjecanje u GDSI-u? Odradili smo dvije godine... prva gotovo neprimjetna, u drugoj su već mnogi htjeli svoj dio kolača, čitaj uspjeha. Kako na terenu, tako i izvan njega. Unatoč nekim trzavicama, na kraju je uspješno završeno i drugo izdanje. Na pravilima će se dodatno poraditi, pa se definitivno neće dogoditi da će iduće godine neki pojedinci pokušati biti iznad natjecanja i same ideje kupa. Do mojih nemalih ušiju je došla informacija da su već lobiranja za iduću sezonu u punom tijeku. Tvoj komentar.

Mario: Natjecanje je super zamišljeno, idila, ali ukaže se boljka GDSI-a, kao slon u staklani. Malo filozofije, sitnih osobnih interesa, slon se zaigra i ode staklo u…Sjedi Mara na kamičku i u potoku pere nogu, materinu. Po meni je nedopustivo da se kraj toliko igrača u GDSI-u izmišljaju neke treće i četvrte ploče nepoznatih igrača ili onih koji su nerealno nisko na rang listi (to je napravila i naša ekipa, da ne bude da smo abolirani). Evo, angažirajte me i napisat ću ja pravila, zajedno s Prodanovićem i Slokovićkom, naravno, ne može ništa bez njih. Za sljedeću sezonu veći pregovori nego oni što ih MOST trenutno imade.

GDSI: Dobro je to Đino smislio... kao sve u zadnji čas, ali očito je bilo dobro promišljeno... Moramo se ipak malo vratiti statistici…. Omjer pobjeda i poraza 70-14… Impozantan H2H u pojedinačnoj konkurenciji, i to najjačoj eri GDSI lige. U parovima još bolje 42-7…. s time da je Nevenom Grubelićem u 2015. bilo 24-1. Broj jedan u singlu i u parovima, igrač godine u obje konkurencije. Osvojio si 4 od deset turnira na kojima si nastupio, te nikad nisi bio slabiji od polufinala. Koje su tebi pobjede i trenuci najviše ostali u sjećanju?

Mario: Da, stvarno, kada pogledaš to zaista sam dobar, zar ne? Mali rastura. Što god netko rekao, iza toga stoje veliki trud i odricanje. I ponajprije velika volja, najbolje vam to mogu potvrditi moji suigrači u parovima, koji imaju velike zasluge za ovakvu dubl statistiku. Kada bih morao izdvojiti najdražu pobjede, to bila prva nad Antonićem (iako ima ukor zbog ponašanja nakon tog meča ) i nad Valposom na HTSu. Najdraži trenutak osvajanje team cupa. Iako me Valpos u trećem poderao kao svinja masnu krpu.

GDSI: Dolaskom Tina Antonića u ligu bilo je dosta negodovanja, naravno od strane onih koji misle da su bolji nego što jesu... pogotovo kada je Tin uz ostale prvoligaše počeo igrati i naše turnire. Uvijek sam slušao kako su turniri prejaki i kako ih treba ograničiti (čitaj, izbaciti one najbolje). Jer nekima je draže imati titulu u džepu, nego častan poraz od dobrog igrača u osmini finala ili četvrtfinalu. Drugi su pak uživali u jakoj konkurenciji, te u svakom susretu i druženju. Koji je tvoj komentar na to?

Mario: Naravno, ako u Tinu vidite još jednog igrača kojeg nikada nećete moći pobijediti i koji će srušiti sve vaše GDSI snove, umjesto nekoga protiv koga možete unaprijediti svoju igru. S druge strane, budimo sada iskreni i realni, ne možete unaprijediti svoju igru ako s nekim ne možete prebaciti jednu, a kamoli dvije loptice. A s Tinom je to dosta nezgodno ukoliko ste rekreativac. Treba osigurati i natjecanje za drugu jakosnu skupinu, jasno je da ljudima dosadi gledati tuđe mečeve i jesti, treba nešto i odigrati i osigurati da drugi gledaju vas. Slažem se s time, i znam da ste to i napravili, bio sam kao gledatelj na jednom takvom turniru.

GDSI: Kad sam već spomenuo Tina, prva dva meča si izgubio protiv njega. Potom si mu uzvratio istom mjerom. Umjesto kukanja, pokazao si da se možeš pripremiti da slomiš i najbolje.... Tvoje sjećanje na ta dva meča?

Mario: Jako se teško rekreativcu (čitaj meni) naviknuti na igru nekoga tko se time svaki dan profesionalno bavi (čitaj Tin), na tempo, brzinu loptice, pa to prolazi pokraj vas kao da stopirate na autocesti. Kada sam to uspio, uz određenu fizičku pripremu, dalje je bila primjena moje teniske filozofije što mi je omogućilo i navedene pobjede. Ajde, da ne moraš poslije pitati, evo imaš ekskluzivu, priznat ću i tebi i svima koja je moja tajna teniske igre, četiri su točke:

1. Poštujem svakog protivnika;
2. Uživam u svakom predivnom poenu ove proklete igre;
3. Jedva čekam sljedeći poen;
4. Ne nastojim pobijediti protivnika nego njegovo samopouzdanje.

GDSI: I sada nam je došlo nekoliko novih dobrih igrača, među njima i Janko Lumpert, za kojeg stručnjaci govore da je dosad najbolji koji je igrao u GDSI-u, a hejteri ga već sada ne vole, žale se odboru na njegovo sudjelovanje, kao i inače davanje pozivnica... Šteta što neće biti dvoboja Maria Milasa i Janka Lumperta.

Mario: Hahaha, nisu to stručnjaci nego opet oni koji u Janku vide prepreku s kojom se teško mogu nositi. Janka slabo poznajem kao osobu da bi u tom pogledu nešto rekao, no izuzetno ga cijenim zbog stava na teniskom terenu, borben, bez predaje i kompromisa. Brutalno mi je žao što se ligi nije priključio ranije, uživao bih u tim dvobojima.

GDSI: Poimanje igranja i neigranja zbog ozljede i drugih razloga ozljeda prilično je različito kod tebe i mnogih igrača. Igrao si ozlijeđen, nekoliko mečeva dan za danom, neke u istom danu, igrao si s jednom nogom, ali se nikad nisi predavao i uvijek si nastajao odigrati sve mečeve i maksimalno se priklonio protivnicima. Definitivno malo više od rekreativnog shvaćanja sporta, već naginje prema profesionalizmu. Neke zaboli mali prst lijeve ruke ili im taj dan ima previše oblaka na nebu i nisu idealni uvjeti za igru. Drama i izbjegavanje mečeva te kalkuliranje postali su nažalost učestaliji u našoj ligi. Koliko si se ti susretao s takvim situacijama?

Mario: Što se tiče prvog dijela pitanja, to je životni stav, sve što radim ulažem minimalno 100%, drugačije ne znam, no to u današnjem svijetu više smatram manom nego vrlinom. Upornost, želja i strast, to je ono čime se vodim. Meč bi ti predao samo ako me iznesu s terena. Otprilike ko' Šeks u Saboru.

Drugi dio, susretao sam se s takvim situacijama, naravno. Neki to rade jer kalkuliraju, kada će s kime igrati, kojim redoslijedom, proučavaju je li netko duže vrijeme pauzirao, je li u lošijoj formi, drugi su jednostavno neodgovorni i nemaju razumijevanja za tuđe vrijeme i obveze. Takvima treba stati na kraj, npr. ne javiš se do sredine mjeseca uopće ili onome kome si domaćin, 0 bodova i ispadaš iz lige. Doviđorno. Sljedeći puta ćeš se valjda javiti, ako ne, opet liga niže pa onda ako ti se tako igra, izvoli, vrlo brzo se takve stvari riješe ako ima volje onih koji propisuju pravila. A ovi što kalkuliraju jer traže idealni trenutak u mjesecu, njih jednostavno treba pomesti s terena u samom meču i to na kraju začiniti riječima 'Eto, sad si dobio svoje'.

GDSI: U prvom kolu kupa si igrao protiv (zamjene) Saše Štera, iako si jedva stajao na nogama, zapravo na jednoj nozi. Dok je Saši bilo pomalo neugodno igrati i voditi, njegovi suigrači nisu mogli sjediti na klupi, samo su čekali da se srušiš ili predaš. A pogotovo kad je Saša ponudio da meč nastavite kad se oporaviš, nisu mogli pronaći riječi za takav korektan i sportski prijedlog... osim komentara da Saša nije normalan. To samo potvrđuje moj komentar ranije. U kakvom je tebi sjećanju ostao taj meč... time je sve počelo, bila je to vaša prva pobjeda, početak pobjedonosnog niza.

Mario: Ma Saša je zakon (mislim ovaj pravi Saša, ne Kalac), pravi Osječanin, pokazao je kolika je ljudina. Ovim putem mu se još jednom ispričavam, tko se nije našao u takvoj situaciji ne zna kako je nezgodno igrati protiv protivnika koji se jedva kreće po terenu, zato imajte razumijevanja za njega. S moje strane, želja je jednostavno bila prevelika, a i kapetan Đino mi je ukazao povjerenje stavivši me ispred Kovačića koji je u to vrijeme imao obje zdrave noge. Sam meč je bio čista patnja, ali je označio naš put prema velikom slavlju na kraju. Općenito, taj mjesec kada sam igrao s poluispadajućim koljenom mi je najteži u GDSI-u.

GDSI: Saša je također Osječanin, sjajan igrač i momak za kojeg se nadamo da će se zadržati u ligi. A uz prvog igrača i naša prva igračica lige dolazi iz grada uz Dravu. Iako su neki igrači, pa čak i odboraši obrušili na nju, Sanela isto kao ni Mario ne posustaje i ne predaje se... ostaje ustrajna u igranju, ne obazire se na priče i sada je nanizala brojne uspjehe, između ostalog i pobjede nad dobrim igračima i u trećoj ligi. Kako ti gledaš na njezine uspjehe? I općenito, trebaju li nam cure u ligi?

Mario: Uspjeti kao žena u ovoj ligi s toliko nas muške gamadi je stvarno za naklon i Sanela ga je zaslužila. Samo neka tako nastavi, dok god uživa u tome, ljudi neka pričaju što žele. Naravno da trebaju cure u ligi, što zbog draži kojom unose ono nešto što nedostaje, što zbog toga što su ljepši spol. Nema boljeg nego isprovocirati nekoga iz lige jer je izgubio od cure, pogotovo onoga što mu je kao neugodno igrati protiv njih, ne žele jako udarati i slično. Osim toga, slike s turnira, obavezno na svaku ubaciti neku curu, mislim na što liče ove slike, je li to netko analizirao? Pogledaj nas kao što bi trebali biti primjer, Valpos ušminkan ko' Josip Katalenić, meni trbuh viri ko' Obeliksu, Kalac s ostacima ajvara na ustima, Buhtla u majci za svinjokolju.

GDSI: Kako misliš da bi prošao protiv Miriam Šiljić da je ostala u GDSI-u? Koliko je razlika između muškog i ženskog tenisa?

Mario: Prošao bih, a kako bi završio meč to bi vidjeli na terenu. Razlika muškog i ženskog tenisa je kao između Karlovića i Jacquesa Houdeka. Neće Karlović postati Žak, ako samo bude jeo majonezu (dobro, možda i hoće), niti će Žak postati Karlović ako uzme hormon rasta. Uvijek sam govorio, i iza toga stojim, da žena mora biti unutar 300 na WTA da bi me pobijedila, naravno dok sam u igračkoj formi. Razlika u poimanju igre je velika, bez uvrede, rijetke su žene koje mogu mijenjati taktiku kroz meč, tempo, slajs, spin, volej, pimpl i to ih znatno ograničava u dvobojima s muškarcima. To je krenulo s Davenport, sa sestrama Williams, Sharapovom i ne staje do danas, koja jače nabije glavna je. Dok ne dođe npr. Henin koja je troduplo manja i tanja od svih, ali ima tehniku, varijacije, ej pazi zna slajs, volej koji nije drive, ako me razumiješ.

GDSI: Krajem kolovoza organizirali smo po prvi put turnir za niže lige. Iako neki viši ligaši smatraju da ta razina ne zaslužuje turnir, turnir je naišao na sjajan odaziv i bio je pun pogodak. Kako se tebi činilo?

Mario: Pun pogodak, kao što smo ranije zaključili to je nešto što je potrebno ovoj ligi.

GDSI: Došao si bodriti svoje kolege, kao i neki drugi momci kojima nije bio problem doći pogledati onima kojima tenis nije sve u životu... Navratili su mnogi dobri igrači i rado viđeni gosti na našim okupljanjima... Labaš, Kalac, Jurčić u pratnji, Škrabić, Valpos, Ćosić, Kosović, Bernik... da se ne uvrijedi netko ako sam ga preskočio... Tin Antonić redovito dolazi na GDSI natjecanja podružiti se igračima bez obzira što više nije član lige.

Mario: Da, osim što Kalac i Antonić dolaze žderat i pit, a ne kao ostali pogledati mečeve. Jesam, došao sam, zanimljivo mi je to, kao što je nekome možda zanimljivo pogledati moj meč. Posebno me uvijek impresioniralo na koji način ljudi koji su samouki, sa skromnom tehnikom, pogađaju loptu za loptom gdje žele. Pa ja s takvim hvatovima ne bi pogodio kompleks, a ne teren. Onda ta volja i želja kojom nadoknađuju nedostatke, borbenost, pa kako ti to neće biti zanimljivo pogledati.
Još bih ovdje nešto htio reći na ovu temu. Nekolicinu nas su u ligi zvali Zvijezde. Osobno mi je drago to čuti (ne mogu vjerovati da na stranici još niste umjesto Rkmana stavili moju karikaturu, toliko o tome koliko ste me cijenili), no ne smatram se Zvijezdom GDSI-a. Za mene su Zvijezde GDSI-a ljudi poput Dražena Zrna, kojeg ovim putem pozdravljam, kapa do poda. Isto kao što si ti Zvijezda u organizacijskom i administrativnom smislu .

GDSI: Među sudionicima turnira je bio i tvoj učenik, koji je na kraju igrao finale utješnog turnira. Sjajan rezultat za Antona Vukovića, uz vidljiv napredak u igri. Kako si ti zadovoljan kao trener. Trenirate li i dalje zajedno? Jesu li trenerske vode novo zanimanje Maria Milasa?

Mario: Da, nažalost posustao je u finalu, sunce mu njegovo, no treba još graha jesti. Drago mi je posebno zbog Antona jer je jako velik napredak u odnosu na ono što je imao kada smo počeli trenirati, uložio je jako puno truda i jako sam sretan zbog njega. Ne treniramo više, općenito se više ne bavim tenisom, neke druge stvari su mi prioritet u ovoj fazi života. Definitivno, da se ne bavim trenutnim poslom, bio bih trener. Uživam u podučavanju drugih, dijeljenjem znanja, razmišljanja, taktika, vještina, pogotovo s mlađim uzrastima i djecom koja su, ako ih se izbrusi, poput spužve. Kako bi Milo Hrnić rekao: 'Volin i ja ić u banku, al niman vrimena'.

GDSI: Isti dan kad se održavao turnir u Veslačkoj, igrao se i pozivni turnir u Jazbini, na koji nisi bio pozvan, kao i neki drugi visokorangirani igrači. Naravno da je to pokrenulo lavinu pitanja među igračima... tko, kako, zašto ja ne? Što to taj odbor opet izvodi, itd. Kako si ti poživio da neki igrači iz lige organiziraju pozivni turnir isti dan kad imamo unaprijed dogovoren turnir lige?

Mario: Čekaj, šta!!?? To su pretpostavljam Kipa i Vule, a nisu me pozvali. Baš me briga za tenis, ali, roštilj. Preko puno stvari mogu prijeći, ali ovo... Sad me vučeš na tanak led, neću u tome sudjelovati, nisu moje bitke. Ukoliko su to svjesno i s namjerom napravili (ne znam o kome se radi), ne podržavam njihov potez niti malo.

GDSI: A kad smo već kod odbora, zna se da su neki i silom htjeli u isti, pa se nisu birala sredstva kampanje... podsjetilo je to na ono pred prave izbore. A s obzirom na to da neki članovi odbora vole pričati naokolo, pa još kad imaju oko sebe prave tračare koje vole servirati dezinformacije, sve to može krenuti u pogrešnom smjeru... nepotrebno se šuškalo, pričalo, nagađalo... Bilo je pokušaja izbacivanja igrača iz lige, suspenzija. Na kraju je pak rezultiralo istupanjem nekih igrača iz odbora kad nisu uspjeli sprovesti svoju volju u djelo. Sad kad su se strasti stišale nadajmo se da će oni koji su ostali složni dati opet maksimum igračima GDSI-a. Kako si ti doživio tu situaciju i koliko je po tebi važna uloga odbora u ovom natjecanju?

Mario: U svakom slučaju, mogu reći kako su ovakva previranja između članova odbora i onih koji bi prodali majku da u isti uđu vidljiva svima nama igračima i ne služe nikome na čast. Odbor je vitalno tijelo GDSI-a i u njemu bi trebale biti samo one osobe koje su u mogućnosti svoje sitne interese podrediti zdravom funkcioniranju lige, ne podilaženjem igračima, nego okrutno i pravedno, te koje bi trebale svojim ponašanjem biti primjer svim članovima i igračima. Takve je, nažalost, teško naći. Osobno sam u jednom navratu, u najboljoj namjeri o tome pisao Odboru. Isto sam vrlo brzo požalio jer sam ispao padobranac s Marsa, a Odbor složniji od vladajućih u komunističkoj partiji Sjeverne Koreje.

GDSI: Spomenuli smo kako nekome znače pobjede, nekome je gušt igrati protiv boljih, neki igranje smatranje sporednom aktivnosti u životu. Luka Vidović jedan je od momaka koji može dobiti svakoga, ali isto tako ne odigrati svoje mečeve, pa često nailazi na kritike zbog svog odnosa prema ligi/igračima. Iako mu nikad nije problem prepustiti protivniku bodove (neki štoviše i igraju na tu kartu). Ti si s druge strane čista suprotnost Luki. Tvoj osvrt – profesionalan pristup ili po principu „lako ćemo“?

Mario: S Lukom je teško dok se ne naviknete da je to osoba koja koristi samo mobitel. Ne znam za ostale, ali mailom nisam nikada dobio povratno slovo. Poteškoća je bilo i s kasnim javljanjem, no Luka napreduje u svakom pogledu . Na terenu i izvan njega mi je vrlo simpatičan, nemalo puta je sijevnula piva uz koju partiju trkenjanja. Moj osvrt – dogovaranju mečeva treba pristupiti ozbiljno i odraditi svoj dio, barem iz poštovanja prema ostalim igračima i njihovom slobodnom vremenu. Ovdje bi veliku ulogu mogao odigrati i Odbor, npr. ako je pravilo da se igrač treba javiti do 15. u mjesecu, a isti to ne učini, odmah ide nuliranje bodova i ispadanje u nižu ligu. Svjestan sam da je moto glavno da se igra, no nije lijepo dopustiti da većina igrača lige postanu taoci nekolicine koji su se lijeni samo malo potruditi.

GDSI: Jedan sam od rijetkih koji ima pobjedu protiv Milasa, makar u parovima, draža je utoliko jer je izborena i protiv mog najboljeg frenda iz lige, Đina Kralja. S moje strane bio je to sjajan meč, totalno izjednačen, oba para osvojila su isti broj gemova, ali na kraju smo Mirko i ja uspjeli po prvi puta osvojiti prvu ligu. U kakvom je tebi sjećanju opstao taj meč?

Mario: Nekako se toga ne sjećam, siguran si da sam ja bio taj koji je igrao s Đinom ? A čuj, porazi ne ostaju u lijepom sjećanju, no u tom meču ste bili bolji taman koliko je trebalo i zasluženo pobijedili. Sjećam se tvojih forehand dijagonala i Mirkovih refleksnih voleja, to nije bilo lijepo od vas 

GDSI: Ivan Labaš, jedan od igrača kojeg se dosta proziva u ligi, momak koji će srce ostaviti na terenu, iako mu izvan terena nedostaje taktičkog djelovanja (ne mislim tu samo na igru). Igrač kojeg nisi baš najviše simpatizirao, ipak je na kraju postao prijatelj. Meni osobno posebno drag momak i sjajan borac na terenu. Daje ovoj ligi jedan poseban štih - kako igračkim, tako i ljudskim kvalitetama. Kakav je danas tvoj odnos s njime? Jedan je od onih rijetkih koji ima pobjedu protiv tebe.

Mario: Da, slušajući priče o Ivanu u krugovima GDSI-a, malo sam u početku bio suzdržaniji. Obzirom da je i meni to učestala pojava u životu, da me ljudi zbog ponašanja i stava ili vole ili ne vole, a obje emocije formiraju bez da su si dali priliku upoznati me, ja nisam htio napraviti tu pogrešku. Upoznao sam Labinha i kada sam zagrebao ispod površine pronašao sam jednu prekrasnu osobu s kojom vrlo rado provodim vrijeme na tenisu, a pogotovo na vanteniskim aktivnostima. Neću ga više hvaliti da ne posumnja zaručnica da ću joj ga oteti. Isprike i ovim putem što se malo rjeđe javljam, zaredalo se, trudnica, poslovna putovanja, vodene kozice, itd. Ove isprike idu i Mrnji i Đini. Da, Labaš ima pobjedu protiv mene. Pobjedu koju mu ne trebate osporavati. U svakom teniskom meču pobjeđuje osoba koja je u tom trenutku bolja, bilo fizički, bilo fizički, zato je to tako predivan sport. Sve ostale analize poraza i pobjeda su cmizdrenje i preseravanje. 'Bolji' je jedina riječ koja je bitna.

GDSI: Još jedan tebi drag igrač, Saša Kalac imao je sjajnu ideju da se organizira GDSI teniski kampu u Puli, uz treniranje s ponajboljim igračima/trenerima te zajedničko duženje i uživanja. Jesi li mišljenja da bi takvo nešto još više podiglo duh i zajedništvo u ligi ili smatraš da je to nepotrebno? Nažalost, sve je ostalo na pustoj želji, jer su GDSI-ovci na početku pokazali entuzijazam, ali konkretiziranja prijedloga nije bilo.

Mario: Hvale vrijedna ideja, u svakom slučaju bi podiglo zajedništvo, barem na tih nekoliko dana. No, GDSI zajednica, barem trenutno, nije spremna za to, čak nisam mišljenja da treba forsirati takve stvari. Ima tu dosta ponude, turnira, liga, parova, kupova, svatko spreman na socijalizaciju će pronaći sebi ljude koji mu odgovaraju za igru pa i za privatna druženja. Čak ni nogomet nije zaživio, najvažnija sporedna stvar na svijetu. Ljudi imaju svoje životne vizije, obveze, slobodno vrijeme i to treba razumjeti. To što Kalac nema i što želi dosadu u Puli riješiti pozivanjem ekipe koju bi izgledno onda Labaš trenirao dok bi on jeo sa strane je neka druga priča 

GDSI: Kalac je ujedno i jedan od igrača protiv kojeg si gubio više od jednom (omjer 8-3 za tebe u ligi, pobjeda u kupu, te poraz u finalu velikog mastersa za 2014). Protiv Tina Antonića nisi nikad izgubio u ligu, dvaput je bio bolji od tebe na turnirima. Jedini igrač s kojim imaš negativni skor u ligi je Tomislav Valpotić, 4-8 u ligi, uz dva poraza krajem sezone u kupu i na malom mastersu ljetne sezone. Sjajno je bilo vaše finale na NTC-u. Kakvo je tvoje viđenje rivalstva s Valposom?

Mario: Uh, to su sve ljudi s kojima sam obožavao igrati. Kalac mi je zakon osoba, no na terenu nisam baš uvijek imao razumijevanja za njegova odugovlačenja i prenemaganja koja su nekada prelazila granicu mog ukusa, no sve je to dio našeg rivalstva, borbe i taktike.
Antonić je zvjerka, ubojica na terenu, ne znam ni sam kako sam ga pobjeđivao. Cijenim ga zbog stava, borbenosti, gladi za pobjedom.
Valpos je jedan prevrtljivac, filozof koje te zavara, kao ne može, nije ga briga, težak život, kuknjava na najjače, a zapravo voli pobjedu više nego kavu. Čuo sam da je protiv nekih drugih igrača pucao i predavao mečeve, no protiv mene se to nije nikada dogodilo, grizao je uvijek do posljednje lopte. Od navedene trojke, u mečevima s njim sam najviše uživao, ali se i najviše napatio.

GDSI: Koje ostale igrače možeš izdvojiti da su ti dragi, s kojima treniraš ili se družiš… S kime se viđaš izvan tenisa?

Mario: Osim ovih već navedenih, Đino Kralj, brutala od osobe, obiteljski prijatelj (p.s. kuha bolje od moje žene, testirali smo), Mrnjo, genijalac, teniski i privatno. Volim se podružiti s Kipom, Vuletom, Mlinarićem. Osobe koje sam upoznao donekle, a volio bih bolje, kada bi nam želje, obveze i vrijeme dopustili Kris, Grubelić, Lukić, Grošić.

GDSI: Pratiš li inače svjetski tenis, turnire, igrače, natjecanja? Koliko su upoznat s tenisom u Hrvatskoj? Jesi li bio na kojem od turnira? I kakvi su uopće bili tvoji počeci igranja tenisa?

Mario: Pratim, naravno, zanima me taj cirkus, klasici, mečevi, talenti, naši. Redovit sam bio na Zagreb Indoorsu i redovit sam na Umagu. Moji počeci su bili takvi da sam na prvi trening došao s krivom opremom i rekvizitima, misleći da sam se upisao na stolni tenis. Prvi treninzi su bili u školskoj dvorani na parketu, zatim sam imao sreću otići kod trenera (Lacković) koji me o tenisu naučio apsolutno sve. Šteta samo što u to vrijeme nisam imao ovu glavu i odlučnost. Daleko bih stigao, u to sam uvjeren i to je jedina stvar u životu koju bih drugačije napravio.

GDSI: Ne možemo zanemariti situaciju oko nas... rat i izbjeglice, te političke zakulisne igre. Iako si još bio mali kad je počeo rat na našem prostoru, ipak si kasnije dobar dio života proveo na području koje i dan danas osjeti posljedice rata. Stoga sigurno nisi ravnodušan na događanja oko sebe.

Mario: Istina, tužno je to razdoblje života, no iza svih nas je. Ovo što se sada događa nije niti približno isto, svakom tko je imalo istraživao povijesne činjenice, političku zakulisu, kretanja naroda jasno je što se tu događa. Ovo nije niti malo usporedivo s ratom na našem području, gdje su na sigurno odlazile žene i djeca, a muškarci su se ostajali boriti. Pogledajte samo sastav izbjeglica, naravno uz iznimke, ljudi u snazi i najboljim godinama. Drugačija se tu priča odvija, no u svakom slučaju treba imati ljudskosti. Neću dalje komentirati pa da za desetak godina, kada budem kandidat za premijera (nema veze što nisam dobio niti jedan glas, vidimo da se može i tako) netko izvuče ovaj intervju u „Nedjeljom u 2“.

GDSI: Nakon turnira na NTC uz pivu i obavezne nogometne teme, povela se rasprava i oko politike i rata. Tada su bila dva klana, baš kao i u današnjoj političkoj sceni. Je li to sve bezazleno prepucavanje ili ima i oštrijih obračuna?

Mario: Hahaha, hrvatska realnost, uvijek sve završi na tome crveni i crni, partizani i ustaše. Nema oštrijih obračuna, neki imaju u odgoju ljubav prema domovini i ljudima koji u njoj žive, a nekima je to besmislica koju treba zatomiti. I jedni i drugi žele razumijevanje svojih stavova, a sasvim je logično da ih ne mogu dobiti.

GDSI: I na kraju... reci nam malo o Mariu Milasu izvan tenisa, privatnom životu, planovima za budućnost... i naravno povratku u GDSI...

Mario: Izvan tenisa, apsolutni prioritet mi je prinova koju uskoro očekujem. Osim toga, radim posao koji volim, cilj mi je zdravlje te daljnji napredak i u privatnom i u poslovnom smislu. Jedan predivan paravan kako bih prikrio stvarno zanimanje serijskog ubojice. Sve ostalo neka ostane za one koji će me bolje upoznati.
Tenisu se namjeravam vratiti sredinom veljače, jedva čekam, u GDSI se nemam namjeru vraćati.

Došao je gotovo neprimjetno, a otišao je kao najveći igrač GDSI lige ikad. Barem u mlađoj povijesti lige. I dok će za koju godinu doći neki novi klinac (ili možda novi Milas), ovaj M&M ostavio je trajan pečat. Nećemo biti tužni što odlazi, barem neće mnogi u ligi... Drugi pozivi u životu trenutno su jači i primamljiviji od GDSI-a. A ljudina poput Marija zaslužuju i druge uspjehe, druge pobjede. Ali jednu stvar nitko u ligi ne može poreći – Mario je zaslužio spomenik za ustrajnosti, želju i volju, borbeni duh i primjer kako treba uživati u igri koju popularno nazivamo tenisom.





Mario Milas

Ime i prezime
Mario Milas
Godište
1984.
U ligi od
19.11.2013.
Igra
Desnom rukom
Omiljena podloga
Zemlja
Omiljeni udarac
Backhand

Prošli razgovori

20.02.2016. - Mario Milas

15.08.2015. - Ivan Labaš

22.02.2015. - Nenad Jakšić

21.01.2015. - Ivan Soldo

06.02.2014. - Vedran Mucić

11.01.2014. - Tomislav Đerek

18.11.2013. - Mateo Papić

06.06.2013. - Kris Lazar

13.03.2013. - Dražen Zrno

28.02.2013. - Franko Matešić

20.02.2013. - Vjekoslav Paun

13.02.2013. - Saša Kalac

06.02.2013. - Vedran Ljubej

01.02.2013. - Tomislav Lukičić

24.01.2013. - Viktor Obrol

16.01.2013. - Tomislav Jurčić

08.01.2013. - Kenan Mačkić

02.01.2013. - Đino Kralj

25.12.2012. - Mario Sermek

19.12.2012. - Danko Greiner